Odavno želim napisati ovaj post o odgoju, odnosno nešto slično, ovisno što mi padne na pamet i kako riječi budu teći. Na jednoj (kvazi) duhovnoj stranici sam naišla na tekst da parafraziram, djeca su ogledalo obitelji, stanja roditelja i da se bolesti najlakše prenose s roditelja na dijecu (stavit ću slike) i ako su djeca rastresena, nemirna, ako imaju poremećaje pažnje i sl. to je prvenstveno zato što i roditelji nisu najbolji ili nose neke neprerađene traume iz prošlosti ili čak transgeneracijske traume. Zatim čitam jednu knjigu od Gabora Mate-a gdje piše o poremećajima pažnje. Nisam još pročitala, ali dali će neko djetete imati ADHD ukratko ovisi i od gena i od stanja roditelja u najranije djetetovo doba, i kasnijih životnih okolnosti i načina života. I onda kad sve to pročitaš, ne možeš da se ne otmeš dojmu da si možda sam upropastio svoju djecu, iako si imao najbolje namjere. Ruku na srce, jako je teško s tim živjeti ili o tome uopće razmišljati. I onda još i to pročitaš. Ima djece koja su jako mirna, ne čuju se, pogotovo ovdje u zgradi, djeca staložena, nikad ih nisi vidio da plaču ili se valjaju po podu što im nešto netko nije dao, a kod tebe tantrum za tantrumom, bilo gdje, bilo kad, dreka, strka, a meni tlak na stotu skoču. I onda se zapitaš što ja to pogrešno radim, što je u meni pogrešno? I nemojte mi počet s onom, “batina je iz raja izašla”, ” ja svoje samo pogledam i zna koliko je sati” itd. itd. Nikad nisam bila za fizičko kažnjavanje djece jer dobro znam šta je to, ali ipak nekad ne vidiš drugog načina i dođe ti stvarno da to uradiš. Netko će reći treba to od malena “malo po nogicama” da se zna tko je glavni. Uredu! To kažu ljudi koji nikad nisu pročitali ni jednu knjigu od razvoju ljudskog bića. O tome sam imala jedan poseban post, ali neću sada s tim pretrpavati ovaj. I plus što nemaš vremena da se posvetiš djeci kako bi htio, a nekad i kad imaš, nemaš živaca i onda ostane ti se nadaš da će možda biti dobro. Djeci treba sigurnost, a i da su roditelji dobro, a ne u strci, ali kako do toga? Gledam neke ljude ni zbog čega se ne brinu, žive u zajednici, rade neki obični posao, niti se brinu što ostavljaju dijete nekom na čuvanje, niti djeca brinu, njima je to normalno. Nema nekih i nikakvih trzaja na njima (valjda). I onda ti dođeš more te na poslu, nešto zapelo, rokovi, šefovi te ubijaju u pojam, umoran… Tvoj izbor, indeed, ali… Nekad kontam možda im je i bolje što sam manje s njima, jer možda će s nekim drugim biti bolji, bolje će naučit kontrolirat emocije ili nešto drugo, eto koliko je sati!
A onda shvatiš da mi milenijalci nismo ni toliko “bešćutni” kao naši roditelji boomeri, koji nisu nešto uopće brinuli kako utječu na djecu, čast izuzecima ili da smo se izdignuli iz starijih mračnih vremena gdje djeca uopće nisu imala nikakva prava, i bila su, skupa s majkom, vlasništvo oca i mogao je “gospodariti” s njima kako je htio.
https://postimg.cc/gallery/Q9rvFvf
Evo ovdje dolje objava na koju sam naišla.
xninax
17. 06. 2026. at 22:27Mislim da je velika razlika odgajati dijete kada imaš roditelje i svoje i muževe pri ruci, ali i jedno i drugo ima i prednosti i mane.
Recimo, kada ti rodbina često pričuva dijete, imaš vremena da izađeš s mužem sama, ili da njeguješ neki hobi. Kada nikad nemaš nikome ostaviti dijete, vremenom je to veliki stres i neminovno je zapostavljanje odnosa muž-žena. S druge strane, ako ti se ne sviđa način na koji dede i nane utječu na tvoju djecu, onda je dobro da nisu blizu jer samo ti i tvoj muž odgajate i učite djecu onako kako mislite da je najbolje. Niko se ne miješa sa svojim utjecajima.
Onda opet, koliko god se trudiš učiti dijete najboljim mogućim manirima i osobinama, više od onoga što mu pričaš, ono upija ono što vidi oko sebe i ono kakvi su ljudi oko njega.
LauraTesla
18. 06. 2026. at 7:57Da, velika je razlika. Čini mi se da si ljudi prije 50-100 pa unazad godina više odgajali djecu u zajednicama. Čak su i u stanovima bili više povezani, uvijek je bila neka kona koja bi pročuvala kad zatreba…Ovo znam po pričama.
Nisam neka striktna osoba koja bi zabranila djedovima i babama pristup djeci, imaju neka gledišta koja mi se ne sviđaju “tipa šuti, nemoj plakat, rugat će ti se selo” to samo da nagraju djecu da ne plaču i sl. ali da im zbog toga ne bih im ostavila ponekad na čuvanje, nije. Samo nemam tu opciju, osim u baš baš rijetkim slučajevima, ako se to iz mojih prijašnjih postova nije dalo zaključit.
Ovo za upijanje se slažem, osjete puno više što se na prvu može povezat. O tome govori i onaj post.
xninax
18. 06. 2026. at 12:25Ista situacija i kod mene. Ni muževi ni moji se ne petljaju u naš odgoj, zapravo vidim da odobravaju iako je njima dosta stvari koje danas radimo sa djecom “novotarija”. I isto su u tom fazonu “ne valja plakati”, samo da prestane. Sreća je kad imaš (normalne) dede i nane, makar bili i daleko. Mi starijeg ostavimo na raspustu kod njih.
LauraTesla
18. 06. 2026. at 15:21Moji su daleko, njima bi mi i bilo lakše ostaviti, ali su sada i stariji i bolesni pa ne mogu i ne želim im još to natovariti. Dok muževi nisu toliko daleko ali puno rade i nikad nisam htjela tražiti da ih čuvaju, osim ako baš, baš nije nužno! Nisu se nešto ni sami nudili. Mislim, kad vidim da druga djeca i manja ostaju za vikend a babama i dedama bude mi malo teško što nemamo tu neku opciju nekad samo odmorit i radit nešto za sebe. To je pogotovo bilo teško kad su bili skroz mali i tražili konstantnu pažnju.