Razglabamo ja i prijateljica kako je najbolje imat svoj posao i radit za sebe. Iako tu je naravno neizvjesna zarada, pitanje je hoćeš li svaki mjesec imati dovoljno posla da si isplatiš plaću i platiš sve namete i nije sve tako jednostavno kako se čini, ali je, čini mi se ,najbolja opcija jer znaš za što se boriš. Znaš da ćeš uzeti posao samo koji možeš uraditi, a ne da ti netko natovari na nos i što možeš i ne možeš. Jedno je raditi za sebe prekovremeno kad se nešto mora, stvarno kad se mora jer znaš što ćeš dobiti, drugo je kad te neki tamo menađer tjera da svaki mjesec radiš kao da je smak svijeta i da požuruješ bez razloga jer uvijek može brže, bolje, njega koštaš puno što radiš nešto dugo i tako to. I onda se slomiš, radiš prekovremeno jer je njemu šunilo da kaže da će nešto bit isporučeno u utorak, sekiraš se zbog velikih problema, za koje on neće da čuje i ne zanimaju ga “izgovori”, radiš navečer do 3 sata ujutro posao koji se u drugim državama radi po godinu dana s timom stručnjaka, a tebi su naložili za dva mjeseca. I opet si na kraju kriv što su oni morali angažirati druge stručnjake da tebi pomažu i jer to nisi sam odradio. I ne plate ti ni cenat više prekovremene sate, a još ti kažu da nisi se snašao. Jebote. Tad sam bila na rubu da dadnem otkaz, ne znam zbog čega nisam? Nisam htjela dat otkaz dok ne završim posao i jer su tada bili blizu praznici. Sreća je samo što je taj menađer sada prepustio konce nekoj drugoj, normalnojoj osobi. Ali ja sam opet išla po inerciji i nisam ništa promijenila. I na kraju ne možeš bit ni jebeni zaposlenik mjeseca. Mislim, ovaj mjesec bi mi dobro došlo malo poticaja jer popravljam neke zube, al who cares. Nije meni do njihovih priznanja i gluposti. Da se vratimo na ono što sam pisala. I dakako, kad radiš za sebe, ne kažem da nećeš imati problema, ali ćeš barem znati zašto se boriš. Zasmetao mi je jednom govor jedne nadredjene kada je usporedjivala posao jednog našeg voditelja koji je imao u prošloj firmi, parafraziram i metafiziram: “prije je radio mrvice, a sad radi planine”. Kako da ne, ne bi vam zato i on, kad mu je pukao film, dao otkaz u trenu. Ma nije uvijek više bolje i nekad stvarno treba otići zato što je nešto preveliko i daleko od ljudstva.
Svoj
12 0 komentara
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
undine
26. 02. 2025. at 9:57Jučer mi je baš izašao video o tome kako ćemo prije izaći iz neke situacije gdje nam je grozno, nego iz situacije gdje je podnošljivo loše, možda trebamo počet preuveličavat u glavi kako je preloše haha.
Meni je trenutno najgore što mi je posao u periodu najveće produktivnosti. Posao je takav koji me ne umrežava s ljudima gdje bih igrom slučaja došla u bolje prilike. Kad dođem kući stignem obaviti osnovne stvari, ne stignem se pozabaviti stvaranja neke baze za otvaranje firme, a već odavno nisam na roditeljskoj kašici da mi to riješi pola briga, dok se ja zabavljam da počnem ispočetka. Primijetila sam da su ljudi što su se snašli u tome bili kod roditelja do 35te, nisu se mučili oko krova nad glavom, i nekako su već imali dobre mreže za početi. Ne znam jesam li više u fazi uzimanja rizika gdje bih dala otkaz da dam sebi vremena da osnujem firmu i da radim na umrežavanju i prikupljanju klijenata.
LauraTesla
26. 02. 2025. at 10:38Slična stvar, ni kod mene nema neke mogućnosti za ostvarit kontakte ili ja jednostavno nisam taj tip. Isto znam nekih ljudi koji nisu ništa bili pametniji, barem nisu na faxu bili, od mene, a imaju te neka male firme i rade samostalno dan danas. Ako ti priroda posla to dozvoljava, možda je najbolje da neko vrijeme radiš, skupljaš iskustvo, znanje u nekoj tuđoj firmi, a paralelno, ako ti ostane vremena radiš nešto dodatno za nekoga kada zatreba, nešto kao freelancer. Pa poslije, s vremenom vidjeti kako bi se odvijalo i gdje bi išlo…
EDIT: a što se tiče tog jeli bilo grozno, bilo je, ali na momente, grozno, pa fino, igra toplog i hladnog, tako da mi nije prevagnulo, a i zbog tog što jednostavno nisam našla nešto što bi bilo bolje u svakom pogledu (kad se zbroje plusevi i minusi).
vasionka
26. 02. 2025. at 10:20Najslađe i najteže je raditi sam za sebe. Još ako krene, pa od tebe zavisi još jedna, dvije, tri, deset porodica.
Bez konta kod drugih da je ovo super, ne bi bilo razvoja i napretka u našoj državi. Ali, da mi s ovom pameću nacrtaju optimalne uslove da krenem u to, ne bih nikad, jer znam koliko je teško i koliko nikad nisi opušten ako želiš solidan uspjeh, a u nekim periodima i opstanak firme.
LauraTesla
26. 02. 2025. at 10:41Slažem se, nije to tako jednostavno kako se na prvu čini. Evo npr. i imati poljoprivredni OPG je teško, a tek neku drugu firmu. Uredu je ako imaš druge izvore zarade ili netko u obitelji ima stabilan posao koji vas sve može uzdržavat pa ti odeš “hobi” pretvorit u biznis, ali inače je jako teško i nismo svi poduzetnici, a i ja jednostavno nisam taj tip da mogu/želim nagovarati ljude na nešto. A sve ovisi i koja je struka u pitanju, gledam neke su stvari danas jako tražene tipa biti kozmetičar, frizer, šminker, fotograf i sl. jer jednostavno kuri ta vrsta “industrije”, ali svejedno se u svemu trebaš “probiti” i svojim radom dokazati da je tvoj proizvod vrijedan da netko dadne svoje pare za njega. I sam influencer je biti, a ne nešto drugo.
bruteforce
26. 02. 2025. at 10:52Najslađe i najteže je raditi sam za sebe. Još ako krene, pa od tebe zavisi još jedna, dvije, tri, deset porodica. [2]
LauraTesla
26. 02. 2025. at 11:09Nešto mi govori da ti radiš za sebe i od tebe ovisi jedna, dvije, tri… obitelji
bruteforce
26. 02. 2025. at 11:11dvadesetak… 🙂
LauraTesla
26. 02. 2025. at 11:12Slatko i teško 😊
bruteforce
26. 02. 2025. at 11:15gorki šećer 🤣
LauraTesla
26. 02. 2025. at 11:18Slatki kruh sa devet kora
boemica
26. 02. 2025. at 19:48O tome i ja skoro svaki dan razmišljam…
LauraTesla
27. 02. 2025. at 8:32A možda razmišljanje prijeđe u realnost