Hokus Pokus

Kao sudionik u eksperimentu, gdje su ispitanike pitali koja je linija najkraća i svi prije ispitanika (glumci) su rekli da je najkraća linija koja uopće nije najkraća, da bi stvarni ispitanik, zanemarivši svoje umijeće vida i zdravog razuma, rekao isto kao i oni, nađoh se u jednoj stiješnjenoj situaciji između dva “autoriteta” gdje sam iznijela jednu činjenicu, a njih dvoje me iz topa, u tandemu, uvjeravalo da to nije tako. Nisam se htjela prepirati, nego sam samo ušutila. Neka misle što hoće. Ne vrijedi… Predobri su glumci, jasno je meni da u njihovom govoru nema puno spontanosti, da je svaki ton glasa, svaka rečenica, svaki pogled, pa i stav pomno isplaniran i dirigiran od marketing stručnjaka. A mi ostali, onako spontani, koji srce nosimo na dlanu, emocionalno reagiramo i prije svega smo iskreni, ne prihvaćamo tu njihovu igru, u inat. U inat i uz mogućnost da uvijek izvućemo deblji kraj. Upravo i za sve preporuke koje koriste (ako nećeš silom, hoćeš milom), igrice “ja sam dobar” (ali samo dok mi ne pukne film), osjećam neki prkos, inat, bunt da namjerno ne želim da nešto učinim (ali i ne mogu).

U miligramovom eksperimentu su koristili riječi:

” Molim Vas nastavite!”

“Ekperiment zahtijeva da nastavite!”

“Morate nastaviti!”

“Nemate izbora, morate nastaviti!”

E pa, ne moram!