Bit

Kako sam napisala u jednom komentaru, bit ovog bloggera je bila zapravo zajednica ljudi koji su se sprijateljili, čitali jedne druge, komentirali… Osnovna bit je vjerojatno da si olakšamo dušu, progovorimo sami sa sobom, iznesemo svoje mišljenje makar nas nitko ni ne pročitao. Možda i nismo tako popularni, ja kad sam tek počinjala, nisam ulazila često i nisam bila dio “te zajednice” i nisam bila na naslovnoj, pa šta, svejedno, ni dan danas na možeš znat sve blogere, niti čitat. Važno da imamo gdje pisati.

Staro sučelje je možda bilo preglednije, jednostavnije, mogli smo se dopisivati u porukama i znati gdje koga pronaći… Na svesmo to bili navikli i bilo bi glupo sad iz inata odustati od blogovanja samo zbog toga što su nam promijenili izgled i izbacili neke opcije. Ako smo se već sprijateljili s nekim ljudima, zanimljivo nam ih je čitati i volimo voditi interakciju s njima putem komentara, mislim da ćemo se nastaviti vraćati i na ovaj doduše manjkav i nepregledan bloger, zbog njih, zbog nas, zbog našeg odnosa ili čisto da napišemo svoje mišljenje koje nemamo s kim drugim podijeliti. Dobro, možda i nismo svi u zajednici, ali netko voli samo pisati i nije često tu, ali ako ti to dobro dođe, bujrum.

Zamisli sad recimo da se dogodi katastrofa na planeti Zemlji (kao iz apokaliptičnih filmova) i promijeni se cijela priroda, možda ne da opustoši u potpunosti, ( jer ni ovaj blogger nije tako grozan), nego eto da se izmijeni na mjestima gdje je bila pustinja, sada je prašuma, potopljeno pola Hercegovine, u Sarajevu sada žive nilski konji i žirafe… I neke prijatelje izgubiš (kao što su ovdje svojevoljno odlučili otići jer se nisu željeli prilagoditi, djelomično uzrok njihovog prevladajućeg ega jer ne misle na ljude kojim će možda faliti), dok su neki prijatelji i obitelj još uvijek s tobom. I šta bi ti sad, nećeš se sada ubiti zato što ti se svijet promijenio iz korijena ili? Ima i onih koji hoće… Tu opciju bi uzeli u obzir jedino da me gonjaju ljudožderi i da je čin postojanja tako bolan da svaki udisaj izaziva patnju… (Aluzija na film The Road ili Cesta :/ )

Strah od promjena je jedan od najosnovnijih urođenih strahova. Al začudilo bi nas na što se sve čovjek može naviknut.

Mislim, ako hoćete da se lakše pronađemo zašto ne stavljati tagove #pronađiblog i to širite dalje. Ja pod tim tagom, za sad, mogu pronaći samo dva bloga.

Istini na volju, dobro bi došlo kad bi administratori uzeli u obzir prijedloge il ako se može negdje staviti pregled svih blogova i blogera, to bi pomoglo. Ako ne, šta je tu je….

7 0 komentara

  1. U početku mi se nije svidjelo, kasnije sam se snašla uvezala, zapratila drage blogere i ljepota.
    Ja se slažem da bi moglo samo malo nekih olakšica u vidu tražnja, komentara i možda da opet uvedu PP iako ovo zadnje nije ni nužno.
    Prvikla sam se i nije loše.

    1. Drago mi je da si se i ti priviknula, ako ništa možemo učitavati slike teže od 100kB 🙂

      Mislim da bi se svatko mogao privići, ako nije tvrdoglavo odlučio da ne želi i ako nije tvrdoglavo zapeo u prošlosti na starom bloggeru.

  2. Ja san se isto navika. Pisaću jer volin pisat i jer baš volin ovu BiH blogger zajednicu. Ko ima volje naviće se i na ovo, al eto, opet mi je krivo što će neki ljudi otić i što su neki već otišli… Volija bi kad bi to bilo moguće, da dođe i novih blogera, da blog bude dinamičniji. Za administraciju, oni nas čitaju i znaju za naše prijedloge… A sad oće li nas poslušat i koliko je moguće da mijenjaju ovu platformu, to ne znam.

    1. Možda nas samo vrate na stari bloger hahha. Taman kad se priviknemo :p

  3. Pa ja sam zapela u prošlosti sa ovim wordpressom sad… 2004 ili 05 all over again 🙄

Leave a Reply