"Kako su neuroticni poremecaji stalni pratilac današnjeg, industrijskog
društva, tako da se cesto govori i piše o neuroticnoj licnosti našeg doba, prikazati cemo ukratko
jednu od psiholoških tehnika, kojom se služi sistem, izložen u ovoj knjizi, da bi eliminirao
neuroticne konflikte tude covjekovoj istinskoj prirodi.
Postoji više nacina na koje neuroticar nastoji da riješi svoje intimne intrapsihicke konflikte.
Najcešce korišteni jesu psihološki mehanizam potiskivanja ili represije i mehanizam stvaranja i
održavanja idealizirane slike o sebi. Uloga ovog drugog mehanizma je da zamagli stvarne odnose
izmedu neuroticara i njegove okoline. Idealizirana slika je skup nerealnih elemenata, za koje
neuroticar vjeruje da sam treba da bude i u što sebe uvjerava da jeste. Ta slika stvorena je
nesvjesnim procesima kroz ulaganje ogromnih kolicina psihicke energije i u mnogome se razlikuje
od realne licnosti neuroticara. Baš ta razlika izmedu realnog bica i idealizirane slike traži napor da
bi se provalija premostila. Idealizirana slika razlikuje se od jedne do druge individue zavisno od
njihovih psiholoških potreba. Razni ljudi naprežu se da svoju idealiziranu sliku ucine inteligentnom,
pouzdanom, hrabrom, tolerantnom, dobrom, voljenom itd., pridajuci joj sve ono što realnoj licnosti
nedostaje i što je cini vrijednijom.
Idealizirana slika neuroticara lako je uocljiva posmatracu sa strane, ali isti takav štetan
mehanizam postoji kod svih tkz. normalnih ljudi. Zato je u ovom poglavlju dat ozbiljnom citaocu
tehnicki postupak za oslobodenje od tiranskog pritiska idealizirane slike, da bi kroz njeno razaranje
smanjio psihološko trenje sa okolinom i oslobodio energiju sapetu psihickih konfliktima.
Ne smijete pobrkati idealiziranu sliku sa idealima koje svaki covjek treba i mora da
posjeduje. Ideali pokrecu, gone na akciju, održavaju aktivnost. Idealizirana slika NE DOPUŠTA
NIKAKVU AKTIVNOST, jer takvom aktivnošcu može biti raskrinkana i uzdrmana. Što je najgore,
idealizirana slika postepeno raste kao parazit, dobiva u snazi i zamjenjuje naše ideale, sputava nas i
demobilizira. Postavlja se problem kako, kojim postupkom eliminirati tog nevidljivog polipa iz
psihe. Naš sistem nudi metodu koji vodi do istinske slobode.
Da li je uravnotežena licnost odlika malog broja adepta ili može postati svojstvo svake
individue? Da bi je stekli potrebna nam je, na prvom mjestu, sposobnost samoposmatranja stecena
dugom i savjesnom praksom pratjahare. Morate biti nacisto sa sobom da li vam je potrebna takva
vrsta pomoci. Da, zaista, kako cete znati da li vam je pomoc potrebna li ne? Odgovor je koliko
jasan, toliko i kratak. Ako u našim odnosima a drugim ljudima postoje poremecaji, ako imamo
neprijatne sukobe, strahove, želju da se svetimo, dominiramo ili se podredujemo, drugim rijecima
ako PATIMO na bilo koji nacin, znaci da ne razumijemo sami sebe, da nam nedostaje UVID u
svoju licnost i možemo biti sigurni da pribjegavamo idealiziranoj slici kao metodu obrane od
neprijatne istine. Nema nikakve koristi kriviti spoljašnji svijet za naše teškoce. Problemi leže u
nama samima, a ne u spoljašnjem svijetu. Kao i uvijek sljedbenik hermeticke staze mora da se
okrene samom sebi. Mi ne možemo izmijeniti spoljašnji svet, ali možemo izmijeniti svoje reakcije.
Samim tim spoljašnji svijet dobiva drugi vid i naše trenje sa okolinom nestaje.
Na prvom mjestu moramo priznati sami sebi da u našoj licnosti nešto ne valja. To je prvi
napad na idealiziranu sliku o sebi, ali i prvi korak ka svome istinskom JA, koje je oslobodeno
patnje. Ucenik koji želi da dode do tog dalekog ali vrijednog cilja mora savjesno da pretraži same
osnove svoje licnosti. Zašto voli jednu vrstu ljudi, a osjeca odbojnost prema drugoj? Zašto se
grcevito drži izvjesnih vjerovanja koja drugi ljudi odbacuju? Zašto se osjeca bolno pogodenim kad
god mu netko ospori visoke vrijednosti? Zašto mora da konstantno i grcevito brani sebe od
primjedbi okoline? Zašto je utucen, oduševljen, zavidan ili zavisan?
Slijedeci korak ka samom sebi je prestanak identificiranja sa bilo kojom crtom licnosti.
Nismo ni dobri, ni zli, ni mudri, ni agresivni. Crte licnosti nemaju niceg zajednickog sa istinskim
JA. “Ako imamo unaprijed stvoreno vjerovanje o tome ŠTO SMO, nikada necemo moci da
krijuci se iza providnih racionalizacija i kad radimo nešto što ne želimo, postati svjesni da upravo
TO cinimo, da obmanjujemo sami sebe. U tom raskrinkavanju svoje glume moramo zauzeti stav
neutralnog posmatraca, kao da gledamo nešto što nas se mnogo ne tice. To je jedini nacin da se
stekne istinski uvid.
Na ovom mjestu umjesno je zapitati se zašto treba razoriti idealiziranu sliku o sebi, ako nas
ona štiti od nesnosnog pritiska sopstvenih konflikata? Odgovor se namece iz licnog iskustva svakog
od nas. Idealizirana slika je vrlo nepostojana. Kada nam je najpotrebnija da nas štiti, ona nas izdaje.
Ona je krajnje ranjiva na primjedbe okoline i sudare sa stvarnošcu.
Pretpostavimo da smo formirali sliku o sebi kao o neustrašivo hrabrom covjeku. Kao i u
nekom drugom slucaju ta slika nas sprecava da vidimo sebe u istinskom svjetlu. Nemilosrdna
realnost, koja ne uzima u obzir kule u zraku, napada i nagriza našu idealiziranu sliku svakodnevno.
Svaki napad na nju izaziva strah i nove napore da se održi. Sukobljavajuci se sa ljudima i nailazeci
na probleme mi osjecamo strah. Znaci, metod koga smo se godinama držali uistinu nam ne pomaže.
Služili smo se i služimo se idealiziranom slikom, ali nas ona napušta kad nam je najpotrebnija.
Znaci treba nam nešto korjenito novo. Treba priznati sebi pošteno da se plašimo! Taj korak, koji se
ne usuduje da ucini ogromna vecina ljudi na ovoj planeti, predstavlja presudan korak ka mudrosti i
vjecnoj slobodi od straha bilo koje vrste. Sam akt sagledavanja sebe kao plašljive osobe dovodi do
raspada idealizirane slike o hrabroj osobi koja se ne plaši. TREBA BITI PLAŠLJIV, ALI PRI
TOME SEBE PAŽLJIVO I NEUTRALNO POSMATRATI. Svaki svoj akt, koji je prožet strahom,
treba kao takav registrirati. Ne smijemo se zadovoljiti nejasnom sviješcu u svome stanju, vec
moramo jasno i odredeno reci sebi “Ja se sada plašim toga i toga”, jer, kao što smo vidjeli,
idealizirana slika o neustrašivoj osobi, ranjiva i fragilna na trenje sa stvarnošcu, SAMA JE KAO
TAKVA IZVOR STRAHA! Kratko receno, UZROK NAŠEG STRAHA JE U LAŽNOJ SLICI O
SEBI KAO HRABROJ OSOBI!!! Sada je jasno da uništenje takve slike uništava i strah u nama.
Što više, psihicka energija neprekidno ulagana u tu nezdravu strukturu i tracena u
beskorisnim naporima, biva jednom zauvek oslobodena i stavljena na raspolaganje istinskom JA za
njegove svjesne i kontrotirane aktivnosti.
Vjerojatno uvidate da i u ovom slucaju istocnjacka tradicija nudi kljuceve za rješenje
problema suvremenog covjeka. U tome nema niceg cudnog. Nisu li problemi suvremenog covjeka
fundamentalno isti kao problemi njegovih predaka, koji su gradili piramide i prinositi žrtve
bogovima? Problemi smisla života i smrti, uskracene ljubavi, gubitka voljene osobe itd., nisu se
promijenili hiljadama godina, a nece ni moci sve dok covjek ostane to što jeste, jer traganje za
rješenjem tih problema cini suštinu ljudskog bica. Orijentalni hermetizam teži samo jednom cilju –
SAMOREALIZACIJI. Kada istinsko JA ugleda samog sebe u bisernoj svjetlosti istine, problemi i
patnje zauvijek su prevazideni. Zato zlatna staza uvijek vodi u dubinu sopstvenog bica. Tu leži
rješenje svih naših problema i patnji."
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.