Netko sam sebe steže izvana, netko iznutra

Neki je čudan mehanizam ludosti  kad dođeš i kažeš da te nije briga, neka drugi imaju normalne živote, ti više jednostavno ne možeš, nisi za ovaj život, nisi za ove ljude i ovaj sistem i da bi samo da ležiš na nekoj planini sam, u travi, grmlju i da nema nikog i ničeg, tako dugo dok ne dođeš sebi. Za godinu-dvije-pet…Čudni su ljudi bića, kako imat razumijevanja za ljude koji su malo „otišli“, ovako nekako , ne znam, koji imaju neke radnje koje su autonomne, izvan njih, koje egzistiraju kao zasebno biće i koje izlazi na vidjelo svako malo.

Razmisliš malo, preemocionalno biće koje se dosta razlikuješ od običnih ljudi u odjelima, je li taj neki veliki arhitekta u tvojim godinama bio tako smiješan na razgovoru? Ili je jednostavno bio staložen. je li izgubio razum, svjesnost, da jednostavno nije čuo sebe što govori, nesvjestan svega i je li mu se vrijeme tako ubrzalo, da je prošao samo tren otkako je ušao na vrata i izašao, onako u letu, na nekom oblaku, nesvjestan, sjećajući se samo sebe i ne bi prepoznao ostala lica. Zamisli, čovječe, trebaš znati za što si došao, biti realan, a ne u tom trenu samo osjećati težnju da taj „neugodni“ razgovor što prije prođe, nekakvu težnju za razrješenjem, prestankom, odlaskom. Sve tako radiš…bježiš, podvineš rep i tako bi ti u svemu… a nemaju ljudi razumijevanja, oni bi da žive s nekim normalnim, ukorijenjenim u život…u svijet…u zemlju…, a ne nekoga tko nestaje i ima toliko nekih nepremoštenih stvari u sebi koji mu mute razum i koje ga čine tako egocentričnim da ga više boli briga za GMO, za izbjeglice iz Sirije ili poplavu u susjednom gradu. Takvi ljudi obično nisu sposobni graditi, misle da im netko nešto duguje. Krug… Možda si tu da daješ ljudima vjetar u leđa…a sam da propadneš u svom vlastitom blatu. Mučke u mozgu. Svijet je lijep, ljudi su lijepi, divni, krasni, dobro obučeni i našminkani i prilagođeni… Ne može ništa biti dobro, ne možeš toliko gurati nešto, sve drugo, sve redom, jedno ostavljat i započinjat nešto novo, što teže to bolje, samo da ti odvrati pozornost od tog nečeg što tebe goni, barem na tren, što te goni od djetinjstva i ne možeš da podneseš blizinu roditelja kojih si jednom bio dijelom. Ne možeš jer se zbog nekog unutarnjeg osjećaja, ubijaš iznutra. Ništa nije dobro, nije dobro jer bi imao sve, samo da si ti dobro i da si običan i da iz tvoje unutrašnjosti da ne viče zasebno biće . „Mislim da se ili rodiš priprost ili …kao ja!“ Reče ova upravo iz Uvoda u Anatomiju kojeg „gledam“ subotom navečer, nakon što sam odradila sve obveze prema svojoj savjesti i ispušila kutiju cigara za redom prema svojoj antisavjesti. Da, nije blog o nesretnoj ljubavi, ali „ja imam pune ruke posla krpanjem se ljepilom i selotejpom … Previše si za mene sad jer sam zauzeta ljepilom i selotejpom“  Reče druga osoba iz Uvoda u anatomiju.

da vidim što još kažu, evo ga: „Kvragu!“

Prva pametna.