# Lastone?

Genijalnog čovjeka rijetko uništi neko drugi ako se nije uništio sam!

Nedostajat će mi vrijeme kada sam mogla ući na blog i s guštom još jednom pročitati tek objavljeni post. Hajde barem ga je netko čitao. Na drugom blogeru mi nikako nije zanimljivo, jedino ako ga baš uredim jednako kao ovaj. Sve teče, sve se kreće. Treba se prilagoditi. 😛

Nikako da se pustim s lanca. Zatvaram se u sistem samoobrane i hodam ulicom i osjećam da ne pripadam tu. Nema radosti u koraku jer mislim samo na sebe. Nemam cilj i sve se svodi samo na puko preživljavanje. Što bi me u ovom trenutku učinilo sretnom? Novac? Nikako. Učinilo bi me sretnom da malo nestanem. Što fali. Nemam nikakav viši cilj. Nemam ništa. Nemam nešto u sebi. Podsvijest mi bjesomučno prevrće po mogućnostima, tražeći neki izlaz, neki smisao, neki kalup gdje da me svrsta, nešto što bi zadovoljilo moj život. Hodam ulicom i nemam smisla. Hodam sama i sve me ponovno podsjeća na onaj očaj, onu nepovezanost i izolaciju… Nekako ne pripadam ovdje, ne pripadam nigdje. Gubim svoju moć i samo se mrzim. Znam što bi mene usrećilo više od svega, ali opet pronalazim sve moguće načine da to nemam. Neodlučnost i odustajanje, kopanje i kopanje. Ništa mi od ovoga nema nekog smisla. Ne želim biti netko i nešto. Želim samo da sam unutar sebe uredu, ostalo će doći samo  od sebe. Nisam ništa posebno, otići ću opet kao da ništa nije ni bilo, kao da nisam bila tu. Svi moji očajni profesori, kada bi me sreli, ne bi ništa rekli jer nisam ostavila trag. U sebi nisam ostavila trag! Što sam, uvijek sam tako radila. „briljirala“ sam u svemu i sve ostavila za sobom. Jednako kao i sa ljudima. Ne zadržavam se puno. treba mi nešto da se ukorijenimo. „Svi smo mi jedno“ napravljeni od jedne te iste zvjezdane božanske supstance. Da, tako je, samo što se osjećam tako samom. Hodam ulicom i tako sam sama. One planine mi zadaju više boli nego što sam s njima očarana. Osjećam da ne pripadam tu. Nekako nikako. Jednak osjećaj kao na drugoj godini fakulteta, izolirano, beznadežno, besciljno… „fino struktuirani monstrum“ Nekad mi je bio smisao pomoći drugima. Ha, tim nekim svojim sjajem koji je znao nešto više i tješio ljude kada se brinu zbog „ovozemaljskih“ nevažnih stvari. Ono – kada mi je prijateljica gubila glavu zbog ispita, usporedba mi bila da su to samo sitnice s tim što rade ljudima u svijetu. Kao, ja znam nešto više. Nisam se nikako brinula, samo sam djelovala i sve je glatko išlo. Unosila u ljude samopoštovanje i bodrila ih. A tko mene sada da utješi. Ponovno nemam snage, ponovno ne vidim izlaza, ponovno bih se mogla vratiti u razdoblje prije tri godine i sjediti na pločicama pored umivaonika i … jer sam sama. To je ono, kada pogled dižeš ka nebu, izdižeš se kao derviš , a iz grudi ti se izvija zeleni elektromagnetni val koji obuhvaća nebo sve do horizonta tako različit od onoga tvog rodnog u Bosni, potpuno osušenog i pustog, kamene goletni i kuće u daljini. Krajolik kojeg si prije nekoliko godina toliko puta gledala iz klupe u čitaonici u kojoj si gubila mladost. Pa, da, neki ljudi nisu naučili drugačije. Idu linearno i ne znaju izgraditi svoju sreću. Pisala sam da studenti toliko energije troše uzalud dok štrebaju ono što će za tri dana ispariti iz njihovog mozga.

Toliko ljudi prođe kroz te studentske klupe i nekih se tako jasno sjećam. Bili smo tu, bili smo jako blizu. Sjedeći tako, izvaljali smo jedno drugo svojim mislima, mada toga nismo bili ni svjesni. U klupi do prozora sjedio je student građevine do djevojke s medicine. Jasno je bilo da su zaljubljeni par. Da, barem netko. Jedan od prvih prizora. Za nas početnike, to je sve izgledalo kao nemoguća misija. Doći tako daleko.

Na istom mjestu, godinu-dvije kasnije, sjedila sam ja, negdje pred Uskrs, sama u čitaonici, jedna od rijetkih u domu, učeći za jedan od najtežih ispita kojeg je bahati asistent stavio  jako kasno u nezgodan termin – 6 sati poslije podne, gotovo pred Uskrs, zadaci koji se rade  2, 3 sata. Veoma humano, za nekoga tko kasnije neće moći pronaći posao.

Na zidu je pisalo“…she living the life just like a movie star (da i to u čitaoni) “

Ljudi koji su redovito bili sami, i ostajali su do zadnjeg dana tu u studentskom domu. Jasno je, bili su sami i čudni… sporo su se kretali. Nisu puno uživali, samo su učili i jasno je da su imali nekih problema u obitelji jer nisu htjeli ići kući kao svi normalni ljudi.

I što  je ostalo od svega toga. Ništa.

Bole me te planine. Taj ponoćni zvuk vlaka koji negdje u blizini prolazi željezničkim mostom. Rudnik je blizu. Samoća je blizu. Ponoćni vlak koji te budi dok si učeći hidrologiju i neku glupu teoriju, zaspao na kauču s laptopom u krilu. Samoća je blizu. I opet si isti. Bez neke ikakve veće povezanosti.    

Što sam ja? Jasno da proces moga osposobljavanja u inženjera nije završen. Nije došlo do materijalizacije. Da bi nešto bio, postao, nije dovoljno da za to stekneš zvanje. U ovih toliko godina što sam tu, ostalo je toliko toga nedorečenog. U neke događaje se mogu jasno vratiti. Neke osjećaje prema važnim ljudima mogu potpuno doživjeti. Susret s nekim kojeg jednostavno nisi mogla ostaviti na površnosti. Morala si učiniti da te voli. Morala si djelovati i povrijediti i njega i sebe. Ništa strašno, za par mjeseci ćeš se probuditi i neće biti ni traga.          Toliko ljudi, toliko stvari, toliko prilika za učenje, bačenih u vjetar. Toliko prilika za ljubav i na kraju si opet na nuli. Da, život će te opet baciti na novo mjesto, ne brini se, ti moje Neukorijenjeno stvorenje.

9 0 komentara

  1. Ja kad sam u sličnom stanju, pojedem šta slatko i sretna 😀

  2. 😀 i bude bolje ?

    Koliko mi je cesto to potrebno bojim se da cu postat ovisna 😛

  3. Ako ne bude, dodam malo ćevapa i kakav sladoled i nema biti loše 😀

    Podsjećaš me na mene u nekim postovima. Posebno mlađu mene. Dobro, nije sad da sam stara 😀

    Mislim da tebi treba samo da te neko zagrli, ali ne samo rukama, već i srcem i kaže ti da će sve biti sve uredu.

  4. Čevapi s lukom, a zatim sladoled od vanilije 😀

    heh koja kombinacija

    i ja mislim da mi to treba… dugo se nisam osjećala ovako usaljenom mada sam bila sama, valjda sam bila sama sebi dovoljna, sada baš i nisam!

  5. Da sam ti bliže, mogle smo se zajedno počastiti ovom kombinacijom, s tim što bih ja uzela čokoladu:D

    Pokušaj nešto slično 😉
    https://www.youtube.com/watch?v=_iS0xQopx-Q

    Samo da ti okupira misli privremeno, nema veze ako i slutiš ishod. Najzad, opusti se ljudi znaju biti nepredvidljivi, ako im to dopustiš 🙂

  6. Post ti je fantastičan. Užitak za čitanje, mislin da ću ga opet pročitat.
    Ja kad san takav, slušan Rundeka, što i sama znaš. 😀 A doduše nekad san raspoložen da se baš dokrajčin, pa slušan Anathemu i slične sjebade. Ne znan, ko će znat di je to sve šta mi tražimo… valjda će izronit iz nas nekad u toku potrage. U međuvremenu, nek bar nastane još vakih postova. 🙂

  7. @vangelis očito smo svi malo ranjeni i malo ludi i samoću u većini slučajeva liječimo kvanitetom (u našem slučaju onda ćevapima i sladoledom 😀 ). Iako to što smo “svi” takvi i nije neka utjeha.

    @nepočešljani stvore 😀 @ (Nije post nešto fantastičan) nego ća je život nego fantažija 😀 E pa da nije ovakvih trenutaka, vjerojatno ne bi bilo ni inspiracije.
    Ja se isto nisam dugo “liječila” pjesmama, al moram priznat ova mi pjesma baš godi 😀

  8. Ma muzika je sve, da je nema ne znan bi li život ima smisla. Ne znan ima li ga i ovako, al da nema muzike bija bi siguran da ga nema haha.

    Poslušaj cili album The river od Ali Farka Tourea, odličan je. Ili ovo, kad već šaljen linkove: https://www.youtube.com/watch?v=MwVLpsgAe8E

Leave a Reply