“Kako korisnici čitaju na Webu?”, tada je upitao. Lakonski odgovori: “Ne čitaju”

Razmišljam da se prijavim na natječaj web dizajnera, a dizajn moga bloga se sastoji od mijenjanja fonta i boje slova i to neuspješno da nitko ne može pročitat jer su fluoroscentna, a ne znam ni postaviti sliku ili video. 😛 i onda mi je nestalo neta pa sam intenzivno počela čitati knjigu „Plitko“ čije zanimljive fragmente (o čemu zapravo i govori knjiga) navodim ovdje. Vrijedi pročitati.

Informacije koje u bilo kojem danom trenutku teku u naše radno pamćenje nazivaju se "kognitivno opterećenje". Kad to opterećenje premaši sposobnosti našeg uma da pohrani i obradi informacije – kad se voda počne prelijevati iz naprska – te informacije više ne uspijevamo zadržati niti ih povezati s drugim informacijama koje otprije imamo u dugoročnom pamćenju. Ne možemo povezati nove informacije sa shemama. Sposobnost učenja pritom trpi, a razumijevanje nam ostaje plitko.

Budući da naša sposobnost održavanja pažnje također ovisi o radnom pamćenju – "moramo se sjetiti na što se ono moramo koncentrirati", kako kaže Torkel Klingberg – veliko kognitivno opterećenje čini nas rastresenijima.

Kad je naš mozak preopterećen, "ono što nas dekoncentrira još nas više dekoncentrira". (Neke studije povezuju poremećaj pažnje ili

ADD, s preopterećivanjem radnog pamćenja.) Pokusi ukazuju na to da što se više približavamo granici opterećenja radnog pamćenja, postaje nam sve teže razlikovati relevantne informacije od irelevantnih, signal od šuma. Postajemo bezumni konzumenti podataka.

A upravo su to dva glavna obilježja Mreže kao informacijskog medija.

Upotrebom Interneta možda vježbamo mozak, kako smatra Gary

Small, slično rješavanju križaljki. Ali tako intenzivna vježba, kad nam postane primarnim načinom mišljenja, može otežati dubinsko učenje i mišljenje. Lajkao mi sliku. :/ jedan od onih koji su „isparili“.*Pokušajte čitati knjigu dok rješavate križaljku; to e intelektualni okoliš Interneta.

Internet, međutim, nisu osmislili edukatori s ciljem optimiziranja učenja. On nam ne izlaže informacije na brižljivo uravnotežen način, nego kao džumbus kojinam fragmentira koncentraciju.

 Budući da svaki put kad bacimo

nekamo pogled dolazi do malog prekidanja misli, privremenog preusmjeravanja mentalnih resursa, to nas kognitivno može skupo koštati. Istraživanja u psihologiji su odavna dokazala ono što većina nas zna iz iskustva: česti prekidi rasipaju nam misli, slabe pamćenje, i čine nas napetima i anksioznima.

Priželjkujemo novo čak i kad znamo da je "novo češće trivijalno nego bitno".

I tako tražimo od Interneta da nas i nastavi prekidati, na sve više različitih načina. Svojevoljno prihvaćamo gubitak koncentracije

i usredotočenosti, dijeljenje pažnje i fragmentaciju mišljenja, ne bismo li zauzvrat dobili obilje zanimljivih ili barem zabavnih informacija koje dobivamo. Mnogima od nas pritom ne pada ni na kraj pameti da bismo se mogli i isključiti.

Oni su izvijestili da se većina web-stranica gleda deset sekundi ili manje. Niti deset posto slučajeva gledanja stranice ne prelazi dvije minute, od čega značajan udio, čini se, otpada na "prozore pretraživača koji su ostali otvoreni … u pozadini".

Istraživači su uočili da se "čak i nove stranice s obiljem informacija i mnogo linkova obično gledaju tek nakratko". Rezultati, kažu oni, "potvrđuju da je pregledavanje Weba interaktivna aktivnost u brzom tempu". Rezultati osim toga potkrepljuju i nešto što je Nielsen napisao još 1997, nakon svog prvog istraživanja čitanja na Internetu.

"Kako korisnici čitaju na Webu?", tada je upitao. Lakonski odgovor

je glasio: "Ne čitaju."

"Dovodi li optimizacija za više zadaćnost do boljeg funkcioniranja – to jest, do kreativnosti, inventivnosti, produktivnosti?

Odgovor je u većini slučajeva negativan",

Što više dijelite pažnju na više zadaća, postajete manje sabrani; sve manje kadri razmišljati i razumno rješavati probleme."

Kad dijelite pažnju na više zadaća, "učite se biti vješti na površnoj razini".

Rimski filozof Seneka to je možda najbolje izrazio prije dvije tisuće godina: "Biti svugdje znači biti nigdje."

Kad dijelimo pažnju na više zadaća na Internetu, kaže on, mi "treniramo svoj mozak da pridaje pažnju smeću". Posljedice po naš intelektualni život mogu se

pokazati "smrtonosnima".

Ono što Mreža slabi jest Johnsonova primarna vrsta znanja: sposobnost da sami dubinski poznajemo neki predmet, da u vlastitom umu konstruiramo bogat i jedinstven skup veza koje dovode do jedinstvene inteligencije.

Ne mogu ipak da ne kažem, da sam cijelo vrijeme prekidala svoj tok razmišljanja, svoju koncentraciju, provjeravanjem jesam li se sada konektirala, da provjerim svoj što mi je netko napisao na fb ili sa željom da ove zanimljive odlomke podijelim na blogu. Eh… da. I mene je zahvatilo. I odavno već govorim da mi je oslabljena sposobnost pamćenja i da sve nešto čitam, ali i ne čitam. Morat ću otići kući , da malo saberem misli.

Znači, Internet sam po sebi remeti koncentraciju, iako ima mnogo blagodati i samo jednim klikom imamo pristup informacijama za koje bi čovjek iz srednjeg vijeka prodao sve što ima, mi ga i dalje koristimo da gledamo slike tuđih mačaka/beba/ispupčenih pačjih usana, ogavnih komentara na youtubu ili pak na razmjenjivanje trivijalnih rečenica sa takozvanih prijatelja i mnoge druge gluposti

*Tko je ovo primijetio u tekstu, još uvijek nije pod utjecajem strašne mreže :p

Dok najveći takoreći duhovni učenjaci prošlih i našeg vremena stalno govore da je za bilo kakav individualan napredak od najveće važnosti sposobnost koncentracije, sve u našoj kulturi, upravo djeluje protiv toga. Indijski jogiji o tome govore, baš kao i Fromm koji je rekao da je sposobnost koncentracije jedna od najvažnijih osobina za umijeće voljenja, Slavinski, također navodi detaljne upute za vježbu, pa ti biraj gdje ćeš.