Sad u spilji, ljepotu njezinu nije htio izgubiti, tu drazest, te udove.
A za bice njezino znao je da ga cec odavno drzi u saci.
Bila je to zena kojoj bi se lice preobrazilo kada bi se nasminkala. Na zabavu, u krevet, odlazila je krvavo namazanih usana, grimizno osjencanih ociju.
Zagledao se u spiljsku slikariju i s nje skinuo boje. Njeno je lice narumenio okerom, oko ociju iscrtao plave kolobare. Prosao je kroz spilju s punim sakama crvenila i prstima joj prosao kroz kosu. Zatim po svojoj kozi, pa joj je koljeno, ono sto je izvirilo iz aparata onog prvog dana, bilo boje safrana. Stidna kost. Koluti boje po nogama da je stite od covjeka.
U Herodotu je otkrio te tradicije, po kojima su nekada ratnici slavili voljene pokojnike pistavljajuci ih i drzeci ih u nekom svijetu gdje ce biti vjecne – u zivobojnoj tekucini, pjesmi, crtezu na stijeni.
U spilji je vec bilo hladno.
nepocesljan
9. 10. 2014. at 0:13Hm, da, u biti, on je razmišlja o njoj u toj spilji. To je bija prvi krik intelekta, jedna, mogli bi reć dičija fascinacija njenin bićen. Ili možda fascinacija ljubavnika? Mene odnilo na praljude i na njiove crteže u špilji, ne znan jesi ti na to mislila, al eto. 🙂
LauraTesla
9. 10. 2014. at 20:21To je zapravo tekst iz knjige,”slucajno” mi fale navodnici
Ipak nisam tako poeticna :3
A da, radi se o spiljskim slikarijama praljudi, spikjskog covjeka