Ej, stani malo, ni do jednog tebi nije stalo

Koje čudo ! Moj reptilski dio mozga, namjerno inicira radnju u kojoj će on ispasti muška svinja koja nema osjećaja i koja ne razumije moje (emocionalne) potrebe, nego mu je važan samo vlastiti užitak. I naravno, pronađe način nekog hladnog distanciranja, povlačenja, postepenog nestajanja. Dok se tijelo protiv tog osjećaja napuštenosti bori kompulzijom.  I sve se ponavlja, opet je tu Mozart, neka njegova serenada, opet mi je u rukama krunica i opet ne mogu da si pomognem. Opet ne želim da mu se javim i opet je on kriv, opet on ne razumije (ne posjeduje vještinu čitanja misli i ne odgovora na neizražene potrebe). Rano je, rano je bilo. Nemoj plesti mrežu, ako ne želiš da bude uhvaćen. Nemoj gledati ljude u oči, nemoj im nuditi bezuvjetnu ljubav, ako ćeš im dan, dva pružiti pakao kao apsolutni nedostatak ljubavi!

Ali nema veze, upozorila si ga, ali ni on nije jači od tog, nitko nije.

„Prestani se braniti! Tebe ništa ne može promijeniti.“

Isto radiš sa svakim.

Prolaziš pored drveta u obliku srca, jednako kao i s prethodnim