…ne zvala se ja Nikola Tesla, pardon Valeri Jumata xD, pardon Laura Black…

„U tom sam trenutku savladao svoju strast i ne samo da sam je savladao nego sam je istisnuo iz srca tako da nije ostao ni tracak zelje“

“Nikad ne vjeruj sjaju u očima žene! To je vjerojatno svjetlo što prodire kroz njenu šuplju glavu.”

"Uvijek sam mislio da žena ima one suptilne umne i duševne osobine koje su je činile nadmoćnijom u odnosu na muškarca. Ali, tankoćutna žena koju obožavam je sada nestala i ustupila mjesto ženi koja misli da je njen najveći cilj da što više liči na muškarca – u odijevanju, glasu i djelu. Svijet je iskusio mnoge tragedije, ali, po meni, najveća tragedija je sadašnja ekonomska situacija koja je ženu okrenula protiv muškarca i one u mnogo slučajeva uspijevaju zauzeti njegovo mjesto u poslu i industriji. Rastuća tendencija žene da zasjeni muškarca je znak propadanja civilizacije."

Ne zelim biti kao on…zelim biti ja…dobro izvaljana, samu sebe stvoriti na osnovu svojih I tudjih iskustava. Bilo je toliko VELIKIH ljudi…toliko ih je jos uvijek zivo, a ja ne mogu da se izborim sa ovim svojim “problemima”.Nije to nista… sta bi tek da imas prave problem. Jedna moja tetka je rekla :”uvijek sam sebi govorila da ako moze netko drugi,mogu i ja” zar nije tako. Ne znam zasto se ja bojim sebe. Bojim se svojih reakcija. Bojim se da necu moci sebe kontrolirati. Uvijek je lako odreci se necega, preskociti nesto da ne bi dosao u napast. Proslih godina sam radije naucila sve moguce sto je potrebno nego se suocila sa mogucnoscu da opet osjetim  taj bol kada padnem. Nidje veze. Zar ne bi trebalo odvojiti fakultet od sebe, od svojih osjecaja. Uspijeh i neuspijeh kao das u isti. Ako mogu drugi, mogu i ja.Ili ako sam mogla kao "djevojcica" mogu i sada i to jos lakse. To mi je bio glavni kriterij kada sam u novinama procitala clanak u kojem je neka manekenka izjavila kako se rjesava problema sa kilazom  poslije zimskih praznika :” …ako ni to ne pomaze, onda nista drugo nego dva dana gladovanja” dada i ja sam to bukvalno shvatila. “Dva dana, dva dana, sta ti znaci u zivotu…” Ponovila sam to tisucu puta, ponovit cu I tisucu prvi NEMAM VREMENA DA BUDEM NESTO STO NE ZELIM BITI. Nemam vremena da budem nezadovoljna svojim tijelom. Jer kako ono :”Sjeti se da nikada neces biti mladji nego u ovom trenutku” ili tko slusa cajke :p : ” Svega ce biti, zena I para, samo ne I ovih godina” Ako mogu drugi, mogu I ja…mogu sve sto zelim , samo da je zdravlja. Nesto sam googlala I pronasla da postoji sansa da imam nekakav hormonalni poremecaj. Ne bi me cudilo, to mi je vec u pretpostavci  jako jako dugo. Ali mene eto sputava glupi strah…od sveg I svacega. Prije nekoliko mjeseci ga nisam ni osjecala. Sve mi je bilo normala. Ponekad pomislim da zivim u tom nekom svom svijetu, da se ne znam ni salit, da se ne znam ni napit, da ne znam spavati do podne k’o svi drugi “normalni” student, da ne znam biti neuredna, da ne znam uzivati u ogromnim kolicinama coca cole I pizze I cipsa.. .Da se mene pita (izuzmemo li moje hormone koji me tjeraju na konzumiranje abnormalnih kolicina slatkisa) jela bih samo kuhano voce, povrce, rizu… ne bih jela secer, pila bih samo caj i vodu (I nazalost kavu ) I ribu!! Gadan zivot , zar ne! Mudar jede da zivi, a lud zivi da jede I da se goji. Trenutno sam ovaj drugi. Mogla bih pisati jos jos, ali mi se nekako tema rasprsi na sve strane… pocnem nesto, zavrsim na drugom. Sta da kazem jos jedan poremecaj- poremecaj opseznog pisanja!