Razgovaraju čovjek i Bog:
Bog:"Želio bi razgovarati sa mnom?".
Čovjek: "Ako imaš vremena"
Bog se nasmiješi."Moje je vrijeme vječnost" .
"Što si me htio pitati?"
Čovjek: "Što te najviše iznenađuje kod ljudi?"
Bog odgovori:
"Djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti, a kad odrastu željeli bi ponovno biti djeca.
Troše svoje zdravlje da bi stekli novac, potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
Žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli."
Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah: "Kojim bi ti životnim vrijednostima želio podučiti svoju djecu?"
Osmjehujući se, Bog odgovori:
"Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrjednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima …
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati…. tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati.
Da nauče, da se novcem može kupiti sve. Osim sreće i ljubavi.
Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima … a ipak ih voli.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.
Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakva si osjećanja u njima pobudio."
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.