“Jesno je biti napusten,drugo usamljen”-Friedrich Nietzsche

Zasto ce meni uopce ljubav-kada jednostavno nemam srece?

Nikada u zivotu nisam bila sretno zaljubljena…nikada ni s kim nisam uspostavila „dublji“kontakt.

Pa da,zar dovoljan dokaz tomu nije cinjenica da vec tocno 7 mjeseci i 4 dana nisam nikoga poljubila,kao da sam u celibatu,kao da ne zivim zivot.Dok su sve moje prijateljice mijenjale deske,cak ih i varale i prozivjavale svakakve zavrzlame,ja sam svoje srednjoskolske dane provela misleci samo na njega i cekajuci ni sama ne znam sta.I sada nemam nikoga,nemam ni sebe_izgubila sam se negdje na putu.

Jednostavno nemam nikog-zar mogu uopce biti usamljenija nego sada?Mislim da ne.

Sinoc sam se osjecala grozno-jednostavno to nisam mogla sakriti kao obicno.Moja „najbolja“* prijateljica mi kaze da bi sve dala da je na mom mjestu-kao mogu upisati fakultet koji god pozelim,zavrsiti ga i dobro zivjeti…Sta ce mi sve to kada cu umrijeti u samoci.Vec sam davno shvatila da se novcem ne moze kupiti mir u dusi.

Znam da ljudi mrze nesigurne osobe,koje ne vide nista pozitivno i pitanje je samo kada cu ostati sama samcata kao sto sam uvijek i bila.

*najbolja sam stavila pod navodnike zato sto se ona smatra time,a uopce se ne sjeca koliko me je puta povrijedila i koliko je puta „otela“ decka koji mi se svidjao.I ne sjeca se kako ja nju uvijek tjesim kada njoj lose ide,a ona mene tjesi uvijek sa dozom kritike i kao kaze ako sebe ne volim nece me nitko drugi-da mi je samo znati odakle je to pokupila,iz nekog teen-a il ok-a.Bolje je nego da budem umisljena kao sto je ona nekad.Mozda sam odvratna i losa prijateljica,ali ovo je istina koju joj nikada nisam rekla jer bi se ona automatski posvadjala sa mnom jer smatra da nikad nije pogrijesila.